Museum of contemporary art of Montenegro
Kruševac bb, Podgorica, Crna Gora
info@msucg.me
+382 20 243 914

Post-ideološka polarizacija svijeta, odvija se i na sledeći način: s jedne strane u novoj stvarnosti favorizuje se aseksualni, kognitivni, bezkontaktni univerzum, s druge, ostaje tvrdo tradicionalni, nasledni i nasilni, što će reći uvijek kazneni odnos prema ženi za koju javnost kao takva ostaje nedostupna, izuzev kao prostor koji je pokazuje pokrivenu, pokorenu, podređenu. Međutim, žene u Iranu zajedno sa studentima znalački i hrabro se opiru, i “na težak način uče kako da odbiju pogrešne binarne suprotnosti (neoliberalizam-etatizam, imperijalizam, autokratija, patrijahat-konzumerizam[i]). (J. Varufakis)

Ne isključujemo da ove binarne suprotnosti, njihov rad ne doprinose “velikom” oslobođenju žene kojoj se, ipak, ne ostavljaju mnoge mogućnosti.[ii] Podsjetimo se kako “mnogi popularni uvodi u Lakana, naročito oni feministički obično se usredsređuju na formulaciju i kažu: “Da žena nije u potpunosti integrisana u falusni poredak, tako da postoji nešto u ženi što čini kao da je ona jednom nogom u tom poretku a drugom u nekoj vrsti mističkog ženskog užitka”.[iii]

Lis Irigare i Julia Kristeva izvan simboličkog poretka, u neizrecivom i misterizonom, pronalaze dublju dimenziju žene, tačno na pragu gdje muškarac progovora: “Ja ovde neću ići dalje.”[iv] Tim prije će feministkinje i insistirati da se ide dalje od tabuiziranja tijela žene, kako bi se izašlo iz falocentričnog, muškog diskursa o ženi, koji se krije u znanju/zakonu za čijeg se autoriteta tvrdoglavo izdaje.

Uglavnom, u medicini XIX vijeka čitamo: Histerija; – grč. ὑστέρα – materica, jeste izraz koji kolokvijalno znači nemogućnost kontrole jakih emocija. Osnov za njenu dijagnozu je uverenje da žene imaju polno zasnovanu predispoziciju za mentalne poremeća i poremećaje ponašanja.

Može li biti da je Moli, na kraju okeanskog Uliksa, histerična, u provaljenom toku svijestu, upravo iz ovih, dakle, organskih razloga? Jer, sjetimo se: njeno završno “Da Da”, kako čitamo kod Deride, znači, u stvari, Ne!

Jedna takvo Ne (represivnom aparatu) pokretač je performansa naslovljenog “Pravo na orgazam iznad 60”, hrvatske umjetnice Vlaste Delimar, koji u potpunosti razbija palanačke predrasude, balkanske percepcije jednog patrijahalnog sistema koji se raspada u sopstvenoj iluziji o sebi, nepogrešivom nasleđu i moralnoj vertikalnosti, tim metodama opresije upravo sobom oslabljenje i prevaziđenje.[v] Performans računa na to da ne može dopustiti da bude permisivan, tako da, protiv političkih presija, kolektivnog morala, društvenih (podrazumijevajućih) propisa i normi, ovaj umjetnički izraz ide, uvijek već, u susret suprotnim strujama.

Posebno uspjelo djelovanje u javnom prostoru svakako je performans “Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito, 1980.” Smrt najvećeg sina našeg naroda i narodnosti, i potpuno golo tijelo u stojećem položaju Vlaste Delimar, može se tumačiti i kao njen postpionirski, potonji pozdrav velikom Vođi s kojim nestaje i jedna zemlja održiva samo kao simbol nerazdvojiv od njega!

Ono, što, ipak, ostaje problematično mjesto jeste upotreba pojma – pravo! Tamo gdje postoji prirodna potreba, svakako ništa manje to važi i za čin samozadovoljenja, nema pozivanja na pravo, ukoliko se ne udara i remeti pravo Drugog, dakle, nema o-pravdanja, jer se ne radi ništa ne-pravno, osim što se krši ono što je neprirodno ozakonjeno, a na to svaki čovjek ima pravo. Kao što ovdašnja publika ne samo da ima pravo već i kulturnu potrebu za izložbom “40 godina art ljubavi Vlaste Delimar” koja joj je više nego neophodna, posebno to važi danas, u doba totalne seksualizacije svih znakova, predstava, pojava, što doprinosi da se ubrza smrt seksa. A ne, kako je euforično objavio Fuko, vjerujući kako će “seks sutra biti dobar.”

Budući da se smješta između prirode i politike, regulacionog režima razmnožavanja i čistog užitka (jouissance), o njemu se još uvijek ništa ne zna, iako svi podrazumijevamo kako znamo, što primjećuje filozofkinja Alenka Zupančić.