Intervju kustoskinje Teodore Nikčević sa autorkama projekta Adrijanom Gvozdenović i Nelom Gligorović.
T.N: Za početak – možete li nam reći kako je došlo do ideje i saradnje na projektu Radnički klub Između nas?
N.G: Naša saradnja počinje u okviru postavke Marginalije zajedničkog ili kako čitati jugoslovenstvo u savremenim umjetničkim praksama. Postavka je nastala kao gravitirajući program regionalne inicijative o zajedničkom jeziku i opstajanju jugoslovenskog kulturnog prostora uprkos državnim uređenjima, granicama, teritorijama i ostalim političkim diktatima.
S obzirom na to da propituje pitanja identiteta, jezika, migracija, institucija, rada u umjetnosti, Adrijanino istraživanje Ko je Adrian Lister? bilo je idealan izbor savremenog Jugoslovena, migranta, kulturnog radnika u Belgiji. Od tada razgovaramo, dijelimo alate, iskustva, materijale, znanja. Saglasne oko metoda rada, trudimo se da srušimo tvrde hijerarhijske strukture institucije umjetnosti, u okviru kojih je umjetnik garant autonomije, a kustos batler ili čuvar svijeta umjetnosti. Institucionalno determinisane uloge sve aktere sistema umjetnosti drže zarobljene u okviru „ovlašćenja“ ili pozicija ograničavajući razmjenu i unapređenje iskustva na terenu zajedničkog rada, umjetnosti kao kolaborativne prakse. Kao posljedica razgovora o radu, uslovima i regulativama nastao je format Radničkog kluba. Postavljaju se pitanja kako zajedno da radimo, čitamo, uvažimo, mijenjamo, razumijemo, slušamo, diskutujemo – shvatajući teren umjetnosti kao područje zajedničkog rada, zajedničke borbe. Zato smo odlučile da izlagački prostor koji nam je dat na raspolaganje formiramo kao radnički klub, ne samo za radnike u kulturi, već za sve koji učestvuju u današnjoj kapitalističkoj proizvodnji.
A.G: Možda još da pomenem da je predlog da predstavimo svoje prakse u MSUCG došao nakon razmatranja naše prijave na konkursu Muzeja za predstavljanje Crne Gore na 60. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji 2024. godine, gdje smo bile drugoplasirane. Naš je predlog bila postavka koja je „zamišljena kao interaktivni prostor, kao mjesto za susret i odmor, kao čitaonica, prostor solidarnosti i zajedništva. Upravo u tom prostoru, tokom trajanja postavke, planirale smo izdavanje magazina u kojem bi otvorili brojna pitanja vezana za identitete, rod, rad, državu, ekonomiju, jednakost i zajedništvo.“[1] U razvijanju ovog predloga za kontekst Galerije Muzeja savremenih umjetnosti, ovaj prostor je s vremenom prerastao u Radnički klub „Između nas“. Između nas je nastao između Nelinog rada za Marginalije zajedničkog i mog pitanja Ko je Adrian Lister? U oba projekta se komplikuju postojeći pojmovi identiteta u želji da se stvore novi oblici djelovanja. Definisale smo da se prostor „između nas“ formira kroz neizgovorene solidarnosti, prećutne dogovore i nenapisane sporazume, ali i da je istovremeno i prostor u kojem se ukrštaju društveno-političke strategije prošlosti, tranzicioni procesi koji mijenjaju sistem kulture i gdje se mogu prepoznati specifične tendencije i poveznice u kulturnoj i umjetničkoj praksi. U okviru izložbe mi želimo da vježbamo kako nastaje prostor „između nas“ kako bi se možda u ovom procesu uvidjele mogućnosti za svakodnevni otpor. Vježba počinje od samog koncipiranja izložbe: ispitujući naše uloge kao kustosice u umjetnice, mi se „miješamo jedna drugoj u posao“. Moji raniji radovi postaju katalizatori za organizaciju prostora. Nela stvara intervencije koje se mogu čitati kao umjetnički radovi, a pojedini segmenti, kao što su biblioteka i video-vodič, nastaju kroz same mehanizme rada na izložbi – to su mjesta gdje izložba samu sebe izlaže.
T.N: Opisali ste „Radnički klub“ kao interaktivni prostor – mjesto za susret, odmor, čitanje, solidarnost i zajedništvo, što podsjeća na Rodčenkov „Radnički klub“ iz 1925. godine, dizajniran za Sovjetski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti u Parizu. Vaša odluka da ovakav projekat smjestite unutar umjetničke galerije otvara pitanja o prirodi javnog prostora. Šta, po vašem mišljenju, definiše javni prostor – njegovo vlasništvo, ljudi koji ga koriste ili nešto treće? Kako vi sami razumijete javni prostor u kontekstu rada?
N.G: Javni prostori su teritorije manifestacija društvenosti, oblikovane su javnim politikama odnosno uređene društveno-političkim dogovorom. Ako govorimo o javnom prostoru u kontekstu rada, iako je riječ o eksperimentalnom formatu, ključno je da Radnički klub nastaje u okviru institucije Muzeja savremene umjetnosti, koji je određen kulturnom politikom i društvenim odnosima. Podržavajući autonomiju kao ključnu zakonitost svijeta umjetnosti, javni prostori za umjetnost su oblikovani prema ideologiji bijele kocke, tretiranjem prostora kao sakralnog, samim tim – ideološki projektovanog. U prostoru bijele kocke umjetnost je postavljena kao izvor isključivo estetskog iskustva. Umjetničko djelo zahtijeva bijeli, brisani prostor, očišćen od konteksta, uslova i prilika, što je potvrda samodovoljnosti svijeta umjetnosti!
U tako kontrolisanim uslovima umjetnost se drži van totaliteta životnih aktivnosti prećutkujući eksploataciju umjetnika i nejednakosti u procesima distribucije umjetnosti. Problemi neplaćenog ili potplaćenog rada u umjetnosti ne posmatraju se strukturno, već individualno, pogrešno, kao problem ekonomske validacije talenta. S obzirom na to da smo svi u ugovornom odnosu sa kapitalom danas, nužna je naša identifikacija sa radničkom klasom kako bi se aktivirali mehanizmi promjene. Važno: klasa je najčešće zanemarena prilikom čitanja umjetnosti. Zato nam je važna manifestacija Radničkog kluba u okviru institucije, kao mogućnost drugačijih oblika društvenosti, rad na promjenama, briga za zajednicu, imaginacija solidarnog društva oslonjenog na različita znanja. U kontekstu rada institucionalni prostor je izazov za odgovore na pitanja šta znači biti kulturni radnik u kapitalizmu, kakvi odnosi vladaju u okviru kulturne proizvodnje i distribucije, kako se organizovati, kako feminističke principe ugraditi u organizaciju i jačanje zajednice.
A.G: Mene zanima galerija kao mjesto susreta – kako umjetnost radi ili šta radi to što radimo. Fokus nije na tome šta se predstavlja – šta vidimo, nego kako to što vidimo može da formira prostor između nas. Promišljanje načina na koji radimo i stvaramo umjetnost i šire – kako se povezujemo sa drugima, sa okolinom i sa svijetom. S tim u vezi, „između nas“ je skup metoda koje podstiču razmjene, saradnje i kolektivne imaginacije. Metode koje omogućavaju uviđanje onoga što je već prisutno ili izvođenje onoga što se podrazumijeva, što je uobičajeno – kako bi se mehanizmi normativnih ponašanja prikazali kao promjenljivi. U odnosu na koncept javnog prostora fokusirala bih se na pitanje dostupnosti i korištenja. Recimo da javni prostor postoji tamo gdje se ljudi okupljaju kako bi se uključili u aktivnosti koje nadilaze individualne interese podstičući zajednička iskustva. U tom smislu bismo mogli da mislimo javni prostor ne kao lokaciju, već kao praksu stvaranja odnosa. U Radničkom klubu „Između nas“ stvaramo privremeni sistem relacija kroz performativne instrukcije i radionice, privremenu instituciju unutar institucije, galeriju unutar galerije, gdje se razmjenjuju uloge, ideje i dijele znanja. Promišljanje javnog prostora je onda promišljanje i praktikovanje formatā koji omogućuju susret, razgovor, solidarnost i inkluzivnost, suštinske za svaku diskusiju o radu i uslovima rada. Tu bih ja locirala svoje djelovanje jer predstoji veliki rad da bi se otvorio prostor ili, preciznije rečeno, da bi se desio prostor u kojem se može razgovarati o komodifikaciji kulturne sfere, o prisvajanju tržišnih vrijednosti, o kulturnim politikama koje stvaraju pritisak ka preduzetništvu, o propagiranju zabluda o umjetničkim proizvodnjama koje su nezavisne od državnih subvencija ili koje su ideološki neutralne… To su sve potencijalne teme koje se tiču javnog prostora u kontekstu rada, ali mene zanima kako doći do ovih razumijevanja a da diskusija nije samoj sebi kraj. I tu vidim potencijal umjetnosti.
T.N: „Radnički klub“ istražuje ideje zajedništva, pitanja pristupačnosti i javnih dijaloga. Na koji način je kontekst umjetničke i kulturne scene Crne Gore uticao na odluku da ovaj projekat bude predstavljen ovdje? Ukoliko jeste, smatrate li da to projektu dodaje sloj društvene kritike?
N.G: Ne bih rekla društvene kritike, već prije društvene mogućnosti. Kad nam je već otvorena mogućnost za rad u prostoru određenom kulturnom politikom, želimo da razgovaramo o uslovima rada u umjetnosti. Jeste da se postavka može čitati kao umjetnost institucionalne kritike, da propitujemo pravila, logiku i strukturu muzeja, ali istovremeno je težnja, želja, imaginacija jednakih društvenih odnosa. Muzej, sa druge strane, kao partner pokazuje elastičnost djelovanja. Muzejski prostor garantuje Radničkom klubu umjetnički kontekst i – tu smo. Saradnja među akterima institucije umjetnosti ključna je za ravnotežu odnosa. Na taj način treba graditi saveze, koalicije, postavke, ne zapostavljajući heteronomiju rada i teritoriju umjetnosti ne kao autonomnu, već kao gustu mrežu saradničkih odnosa. Izložba nastaje kao specifičan oblik muzejske medijacije, sadržaj proizveden za instituciju, koji kritikuje umjetnost kao ideologiju odnosno koncepte genija, autorstva, originalnosti i neponovljivosti. Naša kritika odnosi se na strukturu institucije umjetnosti, a ne na pojedinačan slučaj crnogorske kulturne i umjetničke scene. Ali jedino razumijevanjem strukture možemo djelovati ka promjeni društvenih odnosa, neposredno, u zajednici.
A.G: Ja već više od desert godina živim „i tu i tamo“, tako da bih rekla da društveni kontekst Crne Gore, ali i kulturne dinamike u Evropi (konkretnije – Belgija i Njemačka) formiraju moje djelovanje. U tom smislu mislim da Radnički klub može da se postavi bilo gdje, samo što bi se konkretne akcije mijenjale u zavisnosti od specifičnosti konteksta. Danas, sa zamahom desnih i nacionalističkih politika, inicijative koje daju prioritet izgradnji zajednice, pristupačnosti, javnom dijalogu, ali i intelektualnom razvoju – gube sistemsku podršku. Eksperimentalni i otvoreni pristupi se većinom pokreću i razvijaju na nezavisnoj sceni, kroz napore pojedinaca ili grupa, ali teško mijenjaju utvrđene institucionalne okvire. Primarni cilj ove izložbe nije prikazivanje nedostataka, već da utvrdi kako uviđanje nedostataka može da bude osnova za drugačije djelovanje. Nas interesuje mogućnost promjene stvaranjem okruženja koje ispituje postojeće norme. Ja bih htjela ovdje da napravim pomak od kritike koja upire prstom ka nečemu što se može nazvati razvijanjem kritikalnosti – podsticaj da uvidimo svoje saučesništvo u problemima.
T.N: Ova pitanja vam šaljem tokom priprema za izložbu, koja obuhvata više akcija od kojih je jedna i rušenje zida galerije, i to prije svečanog otvaranja izložbe. Kakva su vaša očekivanja i nade za Radnički klub, posebno u kontekstu vašeg prethodnog iskustva sa sličnim projektima koji nijesu bili smješteni unutar umjetničkih institucija?
A.G: Već godinama, između ostalog, povremeno radim i kao tehničarka u produkciji muzejskih izložbi. Rušenje i dizanje zidova iz izložbe u izložbu mijenja koreografiju prostora, ali je iz mog ugla jedna vrlo bizarna akcija: jedan umjetnik ili kustos „radikalno“ otvara prostor, a drugi ga nakon mjesec dana „radikalno“ zatvara. Dok radim često mi se javlja utopijska vizija izložbe koja bi nastajala sa publikom i koja se formira na taj način u dužem periodu… gdje su svi oblici rada vidljivi i otvoreni za pregovor. Rušenje zida je za mene naziranje ove fantazije. Naravno, ovaj posao, jednako kao i druga profesionalna iskustva, informišu moju praksu i već godinama podstiču interesovanje koje se vodi pitanjem: da li izložba stvara umjetnička djela ili umjetnička djela stvaraju izložbe? Što se tiče projekcija za naš Radnički klub, mi smo već u okviru izložbe naznačile potencijale za budućnost: u okviru radionice ćemo nastojati da proizvedemo Priručnik za sticanje i održavanje statusa samostalnog umjetnika i stručnjaka u kulturi; sa magazinom Između nas: Rad u umjetnosti smo registrovale Radnički klub kao izdavača i željele bismo da nastavimo tu praksu; u diskurzivnom programu smo uspjele da okupimo saradnike iz regiona i šire kako bi se mogla upoređivati iskustva i podijeliti različite perspektive. Pored toga, mi možemo da vidimo Radnički klub i u okviru obrazovnih institucija, a izazov bi bio postaviti ga i van kulturne sfere.
N.G: Pripremni radovi ili akcija rušenja zida jeste performativni prolog za postavku Radničkog kluba „Između nas“. Rušenje je gest protiv autonomije umjetnosti[2], zahtjev za uključivanje umjetnosti u društvene tokove. Simbolično, odlučile smo se da srušimo zidove muzeja kao granice institucije umjetnosti koja na socijalnoj distanci drži sve one koje ne posjeduju „specifična“ znanja, ostavljajući ih nepozvanim i frustriranim. Neophodno je otvarati prostor ka javnom; muzej kao mjesto alternativnih modela edukacije, susreta, propitivanja i debate. Što se tiče očekivanja i nadā kada je riječ o Radničkom klubu, samoorganizacija je ključna odrednica našeg djelovanja, pa se Radnički klub u okviru postavke pojavljuje kao registrovani izdavač prvog broja magazina Između nas: rad u umjetnosti, samofinansiranog sredstvima prikupljenim projektnim apliciranjem.
T.N: Koristite izraz „radnici/ice u kulturi“ i ističete da je namjera da se prostor umjetničke galerije transformiše u čitaonu/klub. Da li ovaj rad treba shvatiti kao stvaranje umjetničkog djela na koje drugi treba da reaguju ili se radi o stvaranju djela zajedno sa publikom? U svijetlu toga – kako ste se odlučili da specifičnom lokacijom umjetničke galerije obuhvatite i prostor za radionicu, razmjenu, kuhinju i biblioteku?
A.G: Radnica u kulturi je prvenstveno pozicija solidarnosti, skretanje pažnje na činjenicu da je umjetničko i intelektualno djelovanje rad, kao i oslanjanje na nasljeđe jugoslovenskog socijalizma za promišljanje drugačijih vidova bavljenja umjetnošću. „Pojam ’kulturni radnik’ je ili potpuno nepoznata ili egzotična kategorija u EU.“[3] Osim toga, „radnica u kulturi“ je bliže opisu posla kojim se bavim kao umjetnica / autorka / edukatorka / istraživačica / tehničarka / dizajnerka / drugarica… Igranje uloga, radionica, prostor za razmjenu, kuhinja i biblioteka nijesu stvar dizajna enterijera – već su srž izložbe. Svaki od ovih segmenata prostora odražava specifičnu dimenziju kulturnog rada: istraživanje, promišljanje, druženje, opuštanje, praktičnu akciju, kontemplaciju, izradu, razmjenu znanja.
N.G: Umjetnost jeste društveni rad, a radnica u kulturi je opredjeljenje, umjetničko i političko, svakodnevni otpor strukturama u neoliberalizmu i reminiscencija na socijalističku alternativu.
Kada se razmišljalo o prostoru, galerija je adaptirana kao prostor zajednice za edukaciju, razgovor, razmjenu i regeneraciju, za izvođenje društvenosti. Prostori zajedničkog organizovani su za odmor i brigu, kontemplaciju, reparaciju, propitivanje radnih, socijalnih, ekonomskih, zakonskih uslova, u cilju potencijalne organizacije, promjene i imaginacije drugačijih društvenih odnosa. U Radničkom klubu postavile smo sobu za brigu i opuštanje kao mjesto korelacije afektivnog i umjetničkog rada (koji se često upoređuju jer su besplatni, nevidljivi za kapitalistički oblik proizvodnje). Važna referenca postavke i sadržaja magazina jeste dio knjige Katje Praznik[4] koja primjenjuje teorijsku i epistemološku dimenziju feminističke kritike kućnog rada na polje rada u umjetnosti. Kratko ću se osvrnuti na pitanje organizacije prostora i participativnosti publike, koja je obično nevidljivi akter svijeta umjetnosti. Iskoristiću riječi Augusta Boala kojim je postavio metod teatra potlačenih – jedan gledalac je uvijek manje nego jedan čovjek.[5] Radničkom klubu nijesu potrebni posmatrači, već sa-radnici.
T.N: Možete li nam reći kako materijali koje koristite za realizaciju izložbe artikulišu ideju transparentnosti, ne samo u tehničkom smislu otkrivanja procesa rada, već i u širem – društvenom i političkom kontekstu? Takođe, kako uvođenje objekata iz registra svakodnevnog života doprinosi ovoj refleksiji, da li oni otvaraju nove mogućnosti za promišljanje umjetničkog rada i njegovog odnosa prema sistemima potrošnje i kontrole?
A.G: Transparentnost na ovoj izložbi ostvaruje se na više nivoa u odnosu na polje vidljivog. „Da bismo uopšte mogli da proglasimo bilo šta u polju vidljivog, moramo da oponašamo strategije koje već postoje, da ih prisvojimo, ne uprkos, već zbog sila u polju umetnosti.“[6] Oponašanje procesa rada na izložbi kroz performativnost materijala – da li se radi o vidljivim ostacima uništenog zida, slojevima boje izbrušenim kako bi se otkrila istorija Muzeja, ili odjevnim predmetima koji ukazuju na aktivnu ulogu publike. Nela i ja u video-vodiču otkrivamo dvojnosti u izboru materijala, bez svođenja na jedinstveno čitanje. Transparentnost se čita kao sredstvo demistifikacije umjetničkih procesa i razotkrivanja sistema rada i kontrole, ali i zadržavanje kompleksnosti, opiranje zahtjevu za potpunom čitljivošću ili asimilacijom u dominantne sisteme znanja i moći. Inkorporacija svakodnevnih materijala (poput plastičnih stolica na naduvavanje ili predmeta poput šljake) povezuje izložbu s običnim i opipljivim, naglašavajući da umjetnost nije „od svuda i niotkud“, već je poduhvat duboko prepleten sa svakodnevnim životom. Fotelje na naduvavanje – meke, privremene i ispunjene zrakom – ističu nesigurnu udobnost i inherentnu krhkost rada u umjetnosti. Slično, šljaka, nusprodukt industrijskih procesa i trag tijela koji radi.
Svakodnevni predmeti i prenamijenjeni materijali od kojih smo pripremili edicije za razmjenu sa publikom takođe osporavaju pojam ekskluzivnosti u umjetnosti i pozivaju publiku da vidi ove predmete kao dio zajedničkog sistema značenja i vrijednosti, a ne kao udaljene artefakte.
N.G: Materijali korišćeni za postavku Radničkog kluba artikulišu nestabilnost, nevidljivost i neizvjesnost pozicije radnika/ice u kulturi. Politika korišćenih materijala jeste Adrijanin izbor, transponovano iskustvo rada u umjetnosti ili način demistifikacije institucije umjetnosti, principā na kojima se održava autonomija, dešavaju procesi proizvodnje i distribucije umjetnosti. Izborom objekata iz svakodnevnog života komentarišemo dvostruki karakter autonomije umjetnosti.
T.N: Kakva je uloga edukacije u vašem radu? Tokom trajanja izložbe planirate predstaviti magazin koji otvara pitanja o radu u umjetnosti. Tu je i biblioteka otvorena publici koja možda nema predznanja o naslovima u polju filozofije i društvene teorije…. Da li nam možete otkriti ciljeve i pristup ovog vida djelovanja?
N.G: Biblioteka i muzej kao institucije formiraju se sa ciljem prikupljanja i prezentacije znanja kao mjesta društvene memorije, odozgo, sa kontrolisanih pozicija moći. Edukacija je obično vezana za instituciju kao kontrolisano, ideološki prerađeno znanje. Međutim, iskustva svjedoče da važna znanja usvajamo kroz alternativne, neformalne oblike edukacije. Naša biblioteka je mjesto dijeljenja znanja, teorija, iskustva u cilju izgradnje zajedničkog jezika koji će omogućiti djelovanje, prostor jednakosti različitih znanja. Izgrađena je od svih dokumenata i raspoloživih materijala koje smo čitale dok smo spremale postavku. Dajemo ih na raspolaganje publici koja može dalje intervenisati komentarima, poveznicama koje će ostaviti prilikom čitanja. Unesena tumačenja otvaraju interaktivni prostor značenja – poziv za nove saradnike Radničkog kluba. Ovaj prostor, iako nastaje kao naš koautorski projekat, ne tretiramo kao prostor reprezentacije, kao umjetničko-praktičnu egzibiciju, već koncept koji će nastaviti dalje da radi, okuplja ljude za naredno izdanje Radničkog kluba. Magazin je koncipiran kao širi okvir postavke, uvid u teorijsko-praktična razmatranja rada u umjetnosti. Sadrži neposredna svjedočanstva umjetnika/ica i umjetničkih kolektiva i teorijska razmatranja drugova i drugarica o nužnosti uvođenja klase u promišljanje umjetnosti, na čemu počiva eksploatacija umjetnika u neoliberalnom konceptu, zašto radnici/ice u umjetnosti ne govore o neplaćenom radu, kako funkcioniše društveni dogovor u dijelu rada u umjetnosti, o načinima radničke borbe u umjetnosti i strategijama izgradnje saveza. Ukratko, kao platforma za razmatranje umjetničkog rada kroz marksističko-feminističke perspektive.
A.G: Kao i umjetnost, i obrazovanje se tretira kao praksa uzajamne podrške – gdje učenje nije usamljena težnja, već zajedničko iskustvo koje ima potencijal da promijeni način na koji se bavimo svijetom oko nas. Radi se o stvaranju okruženja u kojem publika ne konzumira samo informacije, već ko-kreira znanje. I u ovom dijelu naš je metod predstavljanje materijala koji je prethodio izložbi. Dijelimo naše reference da se drugi nadovežu, ali i da mogu kritički pristupiti samoj izložbi. Biblioteka obuhvata različite vidove pisanja: poeziju, osvrte na umjetničke radove, djelove romana, novinske članke… kao oblike saznanja. U ovom dijelu smo htjele da istaknemo važnost samoedukacije, zajedničkog učenja i samoorganizacije. Kao i to da obrazovanje nije samo prenošenje znanja, već i podsticanje kritičkog angažmana.
T.N: Jedan od elemenata izložbe jeste i neonski ispis ZA RAD BUDUĆNOSTI. To je citat iz manifesta umjetnika Mirka Kujačića iz 1932. godine, koji kritikuje društveni i umjetnički sistem. Autor ukazuje na to da je umjetnost izgubila svoju suštinsku vrijednost i postala okrenuta novcu, površnim željama i sitnim građanskim ambicijama, kao i da je njena borba karijeristička. Kujačić manifest završava pozivajući drugove da „kroz svoju mladu krv, bujnu težnju, čistu želju i buntovnu paletu pronesu život u rad za rad budućnosti“. Možete li detaljnije objasniti zašto smatrate da ovaj umjetnik i intelektualac iz prve polovine 20. vijeka nudi ideje relevantne za današnju situaciju?
A.G: Ove posljednje riječi iz manifesta Mirka Kujačića, izdvojene kao poziv na „rad budućnosti“, vidim kao dirljiv doprinos savremenim raspravama o nemogućnosti zamišljanja budućnosti, što je centralna tema kritike sadašnjeg društveno-političkog i ekonomskog trenutka. Ova nesposobnost se često pripisuje ogromnim pritiscima kasnog kapitalizma, nesigurnosti, klimatskim krizama i tehnološkom ubrzanju, koji zarobljavaju pojedince i društva u uslovima rada „od danas do sjutra“. Kapitalistički realizam[7] – sveprisutni osjećaj da ne postoji alternativa trenutnom sistemu – stvorio je kulturno i političko okruženje u kojem se zamišljanje radikalno drugačije budućnosti čini nemogućim. To se manifestuje u stagnaciji utopijske misli, gdje se naše vizije budućnosti često svode na tehnološke ekstrapolacije, a ne na transformativne društvene promjene. Kujačićevo djelo nas podsjeća na momenat u našoj istoriji koji je upozoravao na rizike tržišne logike. Pozivajući se na ovo nasljeđe, ova Nelina intervencija se suprotstavlja paralizi sadašnjosti zalažući se za kritičku refleksiju koja ponovo zamišlja budućnost (iz prošlosti) kao mjesto mogućnosti.
N.G: Moram iskoristiti priliku za nekoliko crtica iz biografije Mirka Kujačića. U pitanju je socijalno angažovani umjetnik, radnik, osnivač i član ilegalne grupe „Život“, koja je djelovala na likovnom i političkom planu u jugoslovenskom međuratnom periodu. Objavom manifesta i izlaganjem dvije instalacije koje su komentar čiste umjetnosti 1932. godine, Kujačić istupa umjetnički i politički kao klasno osviješten čovjek. Kao zagovornik socijalne umjetnosti, u Manifestu kritikuje larpurlartizam, izdvojenost umjetnosti iz života, nepostojanje veze sa društvom, uvođenje umjetnosti u ćorsokak ličnog gledanja[8], umjetnost kao karijerističku borbu, društveni egzibicionizam umjetnika. Naglašavajući da je umjetnost dio društvenih proizvoda, sa marksističke pozicije razmatra uslove proizvodnje i distribucije umjetnosti. Pitanja koja pokreće Kujačić aktuelna su i danas – je neophodnost klasne analize umjetnosti, pitanja organizacije rada u umjetnosti, problemi egzistencije i eksploatacije umjetnika. Neonski natpis u bašti ponavlja posljednje riječi preuzete iz Manifesta – Za rad budućnosti koja se dešava propitivanjem javnih uslova, znanja i pravila danas. Je li budućnost u ćorsokaku? Iako pomislimo da jeste, društvo koje razgovara, pita, uči i radi otvaraće prostore napretka.
T.N: Dijagram Kako žive i o čemu sanjaju radnici/ice u kulturi koristi univerzalni pristup kao sredstvo kritike institucionalnog i kulturnog konteksta, kao i nejednakosti i anksioznosti u savremenom svijetu. Ipak, umjetnici/ice i radnici/ice u kulturi stvaraju u veoma različitim uslovima, kako u pogledu ekonomskog statusa i obrazovanja, tako i u pogledu drugih društvenih nejednakosti, što otvara pitanje univerzalnosti ovakvog pristupa. Na koji način ova izložba uzima u obzir te razlike? Smatrate li da bi umjetnici/ice i publika u gradovima poput Njujorka ili Berlina drugačije razumjeli poruke izložbe u odnosu na umjetnike i radnike u kulturi u Crnoj Gori?
A.G: Ovaj Nelin doprinos izložbi vidim kao želju da se pokrene dijalog i da se izlože problematike. Iako se bavi širim temama (kao što su nejednakost, rad i anksioznost), ipak mislim da pristup nije univerzalni, već se radi o marksističkom čitanju zapadne istorije umjetnosti iz pozicije koja se tiče društvenog konteksta Evrope, iako dotiče globalne uslove pod kapitalizmom. Razlika u čitanju ne bi toliko zavisila od geografske lokacije koliko od različitih pozicija i konkretnih uslova za djelovanje.
N.G: Teško da možemo razgovarati o umjetnosti a ne uključiti pitanje klase. Ko ne želi da govori o klasi, neka ćuti o umjetnosti. (smijeh) Jeste da umjetnici širom svijeta stvaraju u različitim uslovima i u različitim institucijama umjetnosti, ali ti uslovi određeni su kapitalističkim načinom proizvodnje, klasom, kapitalom, profitom, tržištem. Dijagram jeste pokušaj uvida u heteronomije umjetničkog rada i sistema umjetnosti, postavke ideologije umjetnosti, autonomije, pokušaj sagledavanja guste mreže saradničkih interakcija i uslovljenosti aktera: institucije umjetnosti, istorije umjetnosti i rada u umjetnosti. Naizgled uspostavljena ravnoteža odnosa i veza prividna je, zamršeno polje termina marksističke teorije umjetnosti. Sva tri aspekta vezana su za centralno pitanje umjetnosti – a to je klasa.
T.N: Takođe, kakvu ulogu igra postjugoslovensko nasljeđe u ovom kontekstu?
N.G: Panorama jugoslovenstva satkana je od utopijskih pejzaža nadnacionalnog koncepta, revolucionarnog zanosa, samoupravljačkog sistema, zajednice nesvrstanih, jugoslovenskog umjetničkog prostora… To je izuzetno važan korpus ideja, značenja i nasljeđa i potentan materijal za imaginaciju novih oblika društvenosti. U kontekstu postavke, prakse, iskustva i nasljeđe jugoslovenskog socijalizma jesu važne reference oko kojih smo gradile Radnički klub.
A.G: Tu se postavlja pitanje kako se ove vrijednosti mogu ponovo zamisliti u savremenom kontekstu u kojem dominiraju prekarnost i privatizacija i gdje su granice između posla i slobodnog vremena, javnog i privatnog – postale zamagljene?
[1] Iz naše prijave sa radnim naslovom Ko je Adrian Lister, Marginalije zajedničkog.
[2] Više o autonomiji umjetnosti pogledati u: Piter Birger, Teorija avangarde, Narodna knjiga / Alfa, Beograd, 1998.
[3]Kako navodi Ana Vujanović u svom tekstu Od proleterijata do prekarijata – i nazad, koji je objavljen u našem magazinu Između nas: Rad u umjetnosti – analiza krize društvene imaginacije.
[4] Katja Praznik, Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism, University of Toronto Press, 2021.
[5]Augusto Boal, Pozorište potlačenog, Prosveta, Niš.
[6] Urška Aplinc, iz teksta pisanog za izložbu This situation has developed over a long time (Galerija ŠKUC, Ljubljana, 2021).
[7] Koncept koji je istraživao Mark Fišer, “the widespread sense that not only is capitalism the only viable political and economic system, but also that it is now impossible even to imagine a coherent alternative to it.” (Fisher, Mark, Capitalist Realism: Is There No Alternative?. Winchester, UK: Zero Books, 2010)
[8] Mirko Kujačić, Moj manifest, Štamparsko društvo Vreme, Beograd, 1932.