– Kako gledate na tumačenje Slavoja Žižeka – „O čemu je dovraga, Laibach“?

Laibach: Zanimljivo tumačenje, ali Žižekov Laibach je, naravno, samo jedno moguće tumačenje. Polazišta koja govore o tome šta Laibach dovoljno su precizno iznesena već u našem manifestu 10 tačaka Konventa iz 1982. godine.

– Kako se vaša vizuelna estetika mijenjala s napretkom tehnologije? Izjavili ste da je na Vas snažno uticao njemački antinacistički umjetnik Džon Hartfild. Iskoristili ste njegovo djelo Četiri krvave sjekire za omot albuma Opus Dei, koje su neki protumačili kao nacistički simbol. Kako je Hartfild uticao na vaš rad?

Džon Hartfild je definitivno uticao na nas svojim radom i aktivnošću, što znači da je uticao u estetskom i u programskom, filozofskom smislu, a posebno svojom metodom rada (kolaž). Hartfildove „krvave sjekire“ u kukastom krstu („Blut und Eisen“) referenca su na činjenicu da je Treći Rajh u formiranju često spominjao raniju militarističku njemačku istoriju. Zato citat Ota fon Bizmarka iz 19. vijeka: „Velika pitanja dana neće biti riješena govorima i većinskom odlukom nego gvožđem i krvlju“, odjekuje u ovoj njegovoj, pa i u našoj montaži. Ali u našoj upotrebi, zbog novog konteksta, ova montaža dobija i dodatni sadržaj.

– U vašim nastupima i u vizuelnoj produkciji prepoznaju se elementi avangarde, nacističke i socrealističke umjetnosti. Kako reagujete na kritike da pojedini elementi vaše umjetnosti podsjećaju na nacističke simbole?

Ne reagujemo jer je to točna konstatacija. Elementi nacističke estetike takođe su važan dio vizuelne istorije 20. vijeka, iz koje Laibach crpi svoju inspiraciju.

– Laibach koristi entelehijski koncept za ostvarivanje punog umjetničkog potencijala, kroz provokativnu umjetnost koja spaja različite discipline (muziku, performans, vizuelne umjetnosti, filozofiju i politiku). Da li prisvajanje te filozofske ideje na jedinstven i provokativan način upravo čini Laibach jedinstvenim predstavnikom savremene umjetnosti?

Mi sami o tome ne želimo i ne možemo da sudimo jer Laibach, u principu, negira originalnost, a time u izvjesnom smislu i jedinstvenost.

– Koliko Vam je važna konceptualna, a koliko figurativna umjetnost iz ideoloških umjetnosti?

I jedno i drugo je važno za nas; konceptualna umjetnost se može izraziti i figurativno. Svaka umjetnost je, naravno, i ideološka.

– Iako su vizuelni i muzički aspekti oduvijek bili dio vašeg stvaralaštva, šta je uzrokovalo da muzika na kraju postane dominantna?

Zvuk i slika su za Laibach uvijek bili kompatibilni elementi i, kao što su su se naše prve izložbe odvijale na koncertnim događajima, naši prvi koncerti su se održavali u galerijama. Zvuk je za nas slika, a slika je zvuk. Laibach se konkretnije prebacio u oblast muzike osnivanjem pokreta „Neue Slowenische Kunst“ 1984. godine, jer smo tada galerije prepustili grupi Irwin, koja je u svom radu prvenstveno koristila Laibach komponente i estetiku. Nakon transformacije NSK-a u državu 1992. godine, u Laibachu smo ponovo počeli da se neposredno intenzivnije bavimo vizuelnom produkcijom, koja je ionako uvijek bila dio naših nastupa.

– Kako Laibach koristi fleksibilan pristup stalnom mijenjanju i prilagođavanju kako bi reagovao na savremeni trenutak i na koji način to stvara kontroverzu i neizvjesnost u percepciji poruke grupe?

Laibach se stalno mijenja i prilagođava kako bi ostao isti jer vjerujemo da smo već u svom manifestu jasno definisali sadržaj odnosa umjetnosti i ideologije, politike i kulture. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Ako postoji kontroverza i neizvjesnost u percepciji poruke grupe, to znači da smo i dalje na pravom putu.

– Vaša umjetnost odslikava kako mediji, propaganda i kultura oblikuju našu percepciju stvarnosti koristeći metode propagande kako bi manipulisali percepcijom javnosti, sredstva za kolektivnu potrošnju: filmovi, masovni događaji (rok koncerti), uniforme, posteri i leci. Ova sredstva su posebno pogodna za kolektivnu potrošnju i često odvraćaju mase od kritičkog mišljenja. Možete li nam nešto reći više o tome?

Sve ste sami rekli; vizuelni jezik je izuzetno moćan i ne može biti privilegija samo umjetničkih izložbi u galerijama. On najintenzivnije postoji u masovnim medijima i u manifestacijama masovne kulture. Avangardni umjetnici u Rusiji koji su podržavali Rusku i Oktobarsku revoluciju početkom prošlog vijeka bili su vrlo svjesni toga. Isto se dogodilo u Italiji, gdje su mnogi italijanski futuristi preko masovnih medija i manifestacija estetski podržavali uspon fašizma na vlast. Taj princip je zatim usvojen u periodu staljinističke vladavine u Rusiji te u nacističkoj Nemačkoj, kao i, naravno, izrazito u Americi i drugdje. Film Džona Karpentera Oni žive savršeno otkriva kako mediji, propaganda i kultura uz pomoć sredstava kolektivne potrošnje u kapitalizmu koriste propagandne metode da bi manipulisali javnom percepcijom i obeshrabrili kritičko mišljenje putem podsvjesnih poruka i tu se zaista nema šta dodati.

– Na vaš vizuelni identitet uticali su mnogi konceptualni umjetnici. Koliko je vizuelni segment vašeg stvaralaštva bitan u cijelom vašem procesu (od samih vaših početaka jednako su bili prisutni i vizuelni i muzički dio, ali ipak je na kraju prevladavala muzika)?

Već smo odgovorili na ovo pitanje i vjerujemo da je vizuelna komponenta kod Laibacha jednako važna kao i zvučna komponenta. Istina je, međutim, da smo prilikom formiranja naše estetike dosta vremena provodili u druženju i inspirisanju konceptualnim umjetnicima iz Jugoslavije, npr. sa Goranom Đorđevićem, Bracom Dimitrijevićem, Rašom Todosijevićem, Mladenom i Svenom Stilinovićem, Vlastom Delimar itd. i da je konceptualno shvaćanje umjetnosti za nas dominantno.

– Doprinos savremenoj umjetnosti je aktuelna kontroverza sveobuhvatne slike vašeg opusa koji se reflektovao na publiku – potvrđivanje i njena negacija odnosno supstitucija. Jedna od najpoznatijih teza u temelju filozofije Laibacha je ova: „Sva umjetnost je podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom iste manipulacije“.

Kako Laibach kroz svoj opus koristi političku manipulaciju kao sredstvo umjetničkog izraza i kakav je uticaj takvog pristupa na publiku?

U stvari, ovo je pitanje za istoričare umjetnosti, a ne za nas. Naš princip rada i naše metode detaljno su opisani u našem manifestu. Govoriti političkim jezikom znači razotkriti i priznati sveprisutnost politike. Uloga najhumanijeg oblika politike jeste prevazilaženje jaza između realnosti i duha mobilizacijom masa. Ideologija zauzima mjesto autentičnog oblika društvene svijesti. U modernom društvu, priznavanjem te činjenice, subjekat staje na poziciju političkog (politizovanog) subjekta. Laibach razotkriva i izražava spoj politike i ideologije industrijskom produkcijom i nepremostivi jaz između tog spoja i duha. Praktikuje provokaciju, revoltiranost otuđene svijesti (koja nužno mora tražiti protivnika) i udružuje protagoniste i antagoniste u izraz vike statičnog totalitarizma. Djeluje kao kreativna iluzija stroge institucionalnosti, kao soc-teatar popularne kulture i komunicira isključivo nekomunikacijom.

Proizvodnja umjetnosti je alhemijski proces koji je uglavnom stvar intuicije i instinkta, a ne racionalnih odluka. Politička manipulacija je takođe utkana u temelje formiranja društvenih procesa i nije nešto što se može jednostavno ekstrapolirati iz cjeline. Laibach u svom radu i metodi koristi sve ideje istorije. Već smo pomenuli Džona Hartfilda i njegovu umjetnost kolaža, pominjali smo ruske i italijanske avangardne umjetnike i jugoslovenske konceptualiste, pominjali smo Džona Karpentera i moć filmske umjetnosti… Istorija, naročito umjetnosti, za Laibach je beskrajan izvor inspiracije.-

– Kakva iskustva ste primijetili u drugim sredinama nekadašnje Jugoslavije i ima li neka republika bivše SFRJ gdje ste vidno bolje prihvaćeni?

U principu, ne pravimo razliku između različitih kulturnih sredina. Svugdje u bivšoj Jugoslaviji bili smo prisutni u prošlosti i još uvijek jesmo, u takvom ili drugačijem obliku.

– Bez obzira na to što radite, uspijevate da se prilagodite savremenim trendovima i temama, održavajući tako korak s vremenom. Uvijek ste svježi i moderni.

Ne trudimo se posebno. Laibach je saznanje univerzalnosti momenta i razotkrivanje odsutnosti ravnoteže između pola i rada, između predanosti i aktivnosti. Upotrebljava sve iskaze istorije u markiranju te neravnoteže. Taj rad je bezgraničan; bog ima jedno lice, đavo beskonačno mnogo njih. Laibach je povratak akcije u ime ideje.

– Vama očigledno snagu daju, uslovno rečeno, iščašenja nekog političkog obrasca. Šta je pokretač Laibachu: društvena stvarnost i zbilja?

I na to smo več jasno odgovorili u našem manifestu: Laibach analizira odnos između ideologije i kulture u kasnom periodu, prezentovan u umjetnosti. Napregnutost između njih i postojeće disharmonije – socijalni nemiri, individualne frustracije, ideološke suprotnosti – Laibach sublimira i time eliminiše svakojaku direktnu ideološku i sistemsku diskurzivnost. Ili, drugim riječima – sve može biti pokretač Laibachu.

– Kad je Tito umro, imali smo glad za Zapadom, a vi ste tada izgledali vrlo zapadno.

Na Zapadu su nam uglavnom govorili da izgledamo veoma istočno. Što i nije bilo čudno s obzirom na to da smo prve evropske koncerte i turneje svirali obučeni u uniforme jugoslovenske vojske, a tekstovi su nam bili na slovenačkom jeziku.

– „S obzirom na tumačenje Slavoja Žižeka o konceptu „pretjerane identifikacije“, gdje grupa Laibach koristi ekstremnu identifikaciju sa simbolima moći kako bi ironizovala strukture koje ti simboli predstavljaju, smatrate li da je vaš izraz prepoznatljiv i autentičan upravo zbog ove karakteristike?

Laibach se ne bavi ironiziranjem, a Žižek to eksplicitno naglašava u svom tumačenju. Kao Laibachovu metodu on opisuje princip nadidentifikacije, koji stvara stalnu nelagodu kod publike s jedne strane i fascinaciju s druge. Žižek kaže da nelagodnost (naročito među ljevičarskom publikom) proizilazi iz pretpostavke da jedino ironijska distanca automatski znači subverzivni stav, a Laibachova pretjerana identifikacija frustrira publiku jer ne daje eksplicitne znake ironijske imitacije, što bi impliciralo prisustvo distance od materijala o kome je riječ, nego se umjesto toga pretjerano identifikuje sa sadržajem koji tematizira. Problem je, dakle, u nesigurnosti publike, da uživanje ili racionalno dešifrovanje Laibachovog djela uvijek sadrži nagovještaj sumnje da je publika pala na potencijalnu sugestiju ili u potencijalnu zamku. Istu nelagodu doživljavaju i oni koji su fascinirani našim radom. To je u neku ruku prepoznatljiva karakteristika Laibacha u svakom mediju koji upotrebljava.

– Da li Laibach može da opstane kao grupa u vremenu u kojem smo sada i da promoviše svoje ideje?

Trenutno imamo više koncerata nego ikada ranije, izdajemo nove albume i stvaramo nove projekte, a istovremeno i izlažemo više nego ranije. Na osnovu ovoga možemo reći da veoma konkretno postojimo, dakle nepobitno jesmo.