Intervju kustoskinje Natalije Đuranović sa umjetnikom Naodom Zorićem povodom izložbe “Kvintensencija kosti”

N.Đ: U Vašoj umjetnosti, koja govori o kolektivnom identitetu i nasljeđu, povezujete prošlost sa duhom savremenog vremena. Kako tumačite dualnost prošlosti i sadašnjosti u svojim slikama?

N.Z: Kažu da je prošlost vrijeme koje se dogodilo. Svako sjećanje je individualno, pa tako i moje. Ono je u vezi i sa kolektivnim sjećanjem. Slutim da moje prošlo i sadašnje nije ništa drugo do krv koja traje kroz mene. I mlijeko kojim sam zadojen nije samo hrana za uplakano dijete, nego pojava za buduće vrijeme. Tako, sve što sam dobio, i ono što sam proživio, pročitao, vidio, omirisao − vjerujem da je to samo nastavak kontinuiteta  kako u mojoj sveukupnoj ličnosti, pa tako i u odrazu mene u mom slikarstvu, u ovom vremenu, i u ovom trenutku.

N.Đ: Kako se filozofski pristup u Vašem slikarstvu odražava kroz prikazane figure i emotivnu povezanost sa posmatračem, kao i kroz ekspresivnost izraza tih aktera?

N.Z: Filozofija moje umjetnosti je Duša. Uđenuta mi je usta na usta. Živi u mome vratu, i znam od koga je. Nikada nijesam razmišljao o tome kako posmatrač vidi moju sliku. Za mene je slikarstvo smisao i radost sopstvenog života. Impresioniran sam crnogorskim čovjekom, karakterima. Drevna usamljenost i patnja na ovom kršu oplemenile su karaktere tih ljudi. Ponositi su i dostojanstveni, samo Bogu ponizni, svjesni prolaznosti života. Neprestana borba, česte pogibje, taj gorostas, muški i ženski − ne traži od nebesa ništa. Znam samo da nebesima mora vratiti dušu.  Kakva ekspresija…

N.Đ: Koliko umjetnost, kao duhovna snaga, može pomoći čovjeku da transformiše svoju svakodnevicu i otkrije dublje značenje u svojoj stvarnosti?

N.Z: Umjetnost je bezvremena, stara je koliko i čovjek, i više. Nije od ovoga svijeta. Ona je osobena, i živa, individualac, a čim je takva, ona je karakter, jedinstven otisak. Lijek je i put ka istinskom smislu, za trajne vrijednosti, kojima treba čovječanstvo da spremi.

N.Đ: Svjetlost igra ključnu ulogu u otkrivanju skrivenih detalja na Vašim slikama. Da li je ona ključna za postizanje željene atmosfere?

N.Z: Sunce, vjerujem da je živo. Svjetlost sunca štiti nas od mraka, tame i zla. Umjetnost bez svjetlosti postaje mrkli mrak – tmuša, a slušao sam da je tako samo u velikim dubinama crne zemlje.

N.Đ: Slikar ste kojem je crtež glavno sredstvo izražavanja i osnova za pronalaženje boja, kojima taj efekat naglašava postižući pritom i harmoniju između oblika i sadržaja. Linija se pojavljuje i nestaje tako da obilježava i ističe samo bitne elemente, da bi potom nestala u površini slike nalik pejzažu.

N.Z: Moje slike su obojeni crteži. Mislim da je crtež osnova. Možeš naučiti da slikaš, ali da crtaš nikad, ako ti nije dato. Slikarstvu i nije potrebno puno boje. Crtam iz dubine osjećanja koristeći um uvjeren da imam likovnost.  Ono što nacrtam mora da mi zamiriše. Crtež ne smije biti tačan, naučen, mora biti ubjedljiv, likovan i siguran.  Crtež je moja Luča.

N.Đ: Modernim slikarskim pristupom u prenošenju univerzalnih poruka, kao i ulogom vodiča crnogorske tradicije u savremenom svijetu, Vaša umjetnost nas tjera da razmišljamo i emotivno i intelektualno o temama koje birate. Šta smatrate ključnim u toj sposobnosti da podstaknete dublje razmišljanje?

N.Z: Divim se crnogorskom čovjeku toliko da mu se klanjam kao svecu, koji je sa ogromnom sviješću, ne bojeći se cijene koju može platiti, branio svoju ličnu slobodu, svoju Zemlju, ženu, đecu, vjeru kojoj se zavjetovao. To su najuzvišenije ljudske osobine − ljubav i žrtvovanje, a nijesu imali ni hljeba da se kao ljudi najedu.

N.Đ: Vaš crtež koristi kolorit izveden iz prirodnih pigmenata, karakterističnih za gorske boje. Time ujedno naglašavate toplinu i karaktere svojih junaka. Da li upotrebom tako autentičnih boja dodatno produbljujete i prenosite smisao svojih poruka?

N.Z: Volim prirodne boje, zemljane (kako ih i sam zovem). Nose sa sobom misao i − čini mi se − stil, a i stav. Nekako mi idu uz taj karakter. Vjerujem da bojom može da se prevari, zato ne volim „šareniš“.