Odjeci nesvrstanih: darovi i uzvraćanja

N. – Hajde da započnemo naš razgovor crtanjem mape tvog puta do Podgorice. Povezali smo se kroz tvoje interesovanje i istraživanje istorije Pokreta nesvrstanih.

Kako je počelo ovo istraživanje i kako si naišao na temu Pokreta nesvrstanih?

S.D: Slušao sam intervjue sa istoričarem Vidžajem Prašadom u kojima je govorio o Pokretu nesvrstanih kada je njegova knjiga, The Darker Nations: A People’s History of the Third World, objavljena 2007. godine. Knjiga je sagledala Pokret kroz perspektivu složene istorije dekolonizacije i globalne geopolitike. Zatim sam 2008. godine upoznao umjetnicu Anu Prvacki (sada moju suprugu), koja je rođena u Jugoslaviji. Shvatio sam da ne znam ništa o istočnoj Evropi, i kroz istraživanje istorije Balkana, stekao sam ličniji utisak o Pokretu nesvrstanih.

N: Bio si u SAD u svojim dvadesetim kada je „pala gvozdena zavjesa“ i počeo da zviždi „Vjetar promjena“. Da si u to vrijeme bio upoznat sa Pokretom nesvrstanih? Kao umjetniku koji istražuje istoriju, kako ti se danas čini taj trenutak i sve što je uslijedilo?

Ne, nijesam znao za Pokret nesvrstanih u periodu 1989-90, ali bih volio da jesam. U to vrijeme sam se fokusirao na pitanja društvenih klasa i radničkih pokreta u SAD, jer sam radio u građevinarstvu dugi niz godina, kako sam i došao u kontakt sa izradom skulptura. Tragične greške NATO bloka, finansijskih i poslovnih institucija danas su više nego očigledne. Već sredinom devedesetih sam bio svjestan situacije, jer su mnogi ekonomisti i ljudi iz zemalja koje su pretrpjele posljedice predvidjeli upravo ove ishode sa kojim trenutno živimo. Svako sa pola mozga je mogao da uvidi da će neoliberalne šeme ultra brze privatizacije i politike Svjetske banke, MMF-a i velikih finansijskih kompanija dovesti do katastrofe. Moglo je biti drugačije, mogao je postojati Maršalov plan za Istočnu Evropu i Rusiju. Ili su se zemlje NATO bloka i bivšeg Varšavskog pakta mogli sastati kako bi se definisao najbolji put za budućnost, sa Pokretom nesvrstanih kao modelom državne saradnje i uzajamne pomoći. I taj model je ono što bih da iznesem u potrazi za alternativama – sada kada gotovo svi priznaju potpuni neuspjeh neoliberalizma.

N: Istorija igra značajnu ulogu u tvom radu, posebno oni aspekti koji nijesu zastupljeni u centralnom narativu. Šta te je privuklo proučavanju Pokreta nesvrstanih i šta te je motivisalo da uđeš podrobnije u ovo istraživanje?

Najveći dio mog rada se fokusira na istoriju SAD, građanska prava, radnički pokret i borbu za prava američkih urođenika. Tokom 2005. sam objavio knjigu o stvaralaštvu umjetnika Emorija Daglasa, člana Crnih pantera (Black Panther). Njegovi radovi su se bavili međunarodnim pokretima solidarnosti, Panfričkim pokretom, solidarnošću sa borbama širom svijeta, u Čileu, Kubi, Kini i, naravno, Vijetnamu. Sve navedeno me je motivisalo da proširim spektar interesovanja na međunarodni plan, a posebno u smislu Pokreta nesvrstanih jer je Evropu, u obliku Jugoslavije, Kipra i Malte, svrstao u nehijerarhijsku strukturu novih nezavisnih zemalja Trećeg svijeta.

N: Tvoje istraživanje o Pokretu nesvrstanih dovelo te je i do zadužbine nekadašnje Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja „Josip Broz Tito“. Na izložbi predlažeš ovo da ta lokacija i znanje sadržano u njoj bude polazna tačka za kolektivno zamišljanje alternativnih svjetova. Šta vidiš u idejama koje nudi Pokret nesvrstanih, i u zbirci koju imamo u Podgorici, a koje bi mogle doprinijeti izlječenju oboljelog svijeta?

Takođe mi se sviđa činjenica da umjetnička zbirka Nesvrstanih pokazuje da su nam potrebni ljepota i poezija, kao i socijalna i ekonomska sigurnost. Hljeba i ruža! To je konkretan primjer važnosti umjetnosti u izgradnji cvjetajućeg društva. Razgledanje radova, razgovori sa sa tobom i kustosima, ispitivanje pozadine radova je bilo veoma zanimljivo iskustvo. Zaista fascinantno. I slučajno se u zbirci nalazi slika mog tasta Milenka Prvackog. Bilo je veoma dirljivo kada sam naišao na njegov rad!

N: Čini se da je u protekloj deceniji značajan dio savremene umjetnosti pomjerio fokus prema arhivima i istoriji, odstupajući od „proročke“ uloge. Kako danas vidiš ulogu umjetnosti u proizvodnji znanja i značenja?

Zanimljivo pitanje! Moji pogledi na ulogu umjetnosti u društvu evoluirali su tokom godina. Trenutno mislim da je teorija estetike Herberta Markuzea najrealnija. Uopšteno govoreći, njegov koncept podrazumijeva da dobra ili velika umjetnost može prikazati svijet onakvim kakav on zaista jeste, tako što poznato čini nekako čudnim ili drugačijim.  U idealnom scenariju, ovakav prostup bi nam pomogao da vidimo šta se, zapravo, krije iza ideološkog paravana statusa kvo, ili onoga što bi se moglo nazvati svakodnevnom stvarnošću. U popularnoj kulturi, paralela umjetnosti bi bila „crvena pilula“. Umjesto očekivanja da umjetnost ima moć da utiče na društvene ili političke promjene, ja smatram da ima potencijal da utiče na pojedince koji bi potom mogli biti dio društvenog ili političkog pokreta ka manje represivnoj stvarnosti.

N: Tvoj rad se u velikoj mjeri bavi otkrivanjem svijeta kakav on (zaista) jeste; takođe se čini da je svojevrsni dnevnik tvog učenja i zapažanja, u kojem podvlačiš, citiraš i ističeš detalje koji bi mogli biti značajni kao podsjetnici na zamagljenu etiku, ili putokazi ka nadi. U ciklusu koji se bavi Pokretom nesvrstanih, međutim, otvaraš proces ka kolektivnom, proceduralnom i ka razmjeni kroz inspiraciju. Mođeš li mi reći nešto o ovoj komponenti kolektivnog rada i dijeljenja?

Simboličkim aktom izrade maketa skulptura i spomenika za Park Petrović i Pokret nesvrstanih, pozivam posjetioce da se igraju, da zamisle nešto što još ne postoji. Iako takav gest može izgledati beznačajno, proces ima potencijala da podstakne razmišljanje o budućnosti kao nečemu otvorenijem nego što je zamišljamo. Pejzažni model je refleksija stvarnog parka, ali kao umanjena maketa taj park biva predstavljen na sasvim drugačiji način. Posmatrač odjednom ima drugačiji odnos prema nečemu što čini svakodnevnicu. Kada modelu doda sopstvenu kreaciju, mijenja stvarnost; u početku samo simbolično, ali istovremeno stvara prostor za nešto veće.

N: U ovom radu pozivaš publiku da ti se pridruži i da se angažuje kroz direktno učešće. Kako bi, po tvom mišljenju, izgledala idealna budućnost ovog rada i procesa?

Imajući u vidu da rad sada pripada zbirci u Podgorici, svaki put kada bude izložen, biće iznova aktiviran i otvoren za gledaoce da maštaju i stvaraju. Nadam se da može putovati i na druge izložbe, gdje bi bio viđen u novom kontekstu. Možda se može izlagati u nekim od zemalja koje su bile začetnice Pokreta nesvrstanih kao što su Egipat, Indija, Gana, Indonezija, itd. Posjetioci koji naprave svoje skulpture se mogu odlučiti da dodaju svoja imena radu, da budu predstavljeni kao sustvaraoci djela. Nadam se da će nastaviti da raste i evoluira kako sve više ljudi bude dodavalo svoje radove.