Prvi put sa Šejlom Kamerić razgovarala sam u jesen 2021. godine, u jeku pandemije. Tada sam je pozvala da organizujemo njenu samostalnu izložbu u Centru savremene umjetnosti u Podgorici za proljeće 2023. godine. Od tada se mnogo toga promijenilo – izbijali su novi ratovi, pandemija je prestala, Centar je postao Muzej savremene umjetnosti Crne Gore, a izložba je pomjerena za jesen 2024. godine.
Razgovor sa Šejlom u vezi sa izložbom tekao je lako i spontano. Naš prvi susret dogodio se na njenoj izložbi u Eugster Galeriji u aprilu 2022. u Beogradu, gdje sam vidjela njene najnovije radove iz ciklusa Mother is a Bitch – tri serije autoportreta. Upravo ti radovi bili su polazište za koncipiranje izložbe u Podgorici.
Naš sljedeći susret bio je u Podgorici, gdje smo zajedno obišle galerijske prostore – Dvorac Petrovića, Perjanički dom, Botaničku baštu. Tokom tih dana razgovarale smo o stvarima koje nas povezuju, sličnostima naših podneblja i ličnim utiscima pod uticajem društvenih, ekonomskih i porodičnih okolnosti. Pozicija žene u našim sredinama bila je glavna tema naših promišljanja o izložbi koju smo sklapale. Dotakle smo se i zabrinjavajuće situacije vezane za crnogorsku statistiku selektivnih abortusa, koje je postalo važno društveno pitanje.
Ovi razgovori otvorili su temu naših intimnih prostora i društvenih konteksta, koji se prirodno povezuju s Šejlinim radovima o identitetu i ženstvenosti. Šejla je predložila naziv izložbe Firstborn/Prvorođena, inspirisan i njenom saradnjom sa Feminističkim festivalom u Skoplju. Potreba i želja za povezivanjem kroz umjetnost postala je okosnica ove izložbe i monografije koja je prati. Naziv izložbe povezuje sve te elemente u cjelinu.
Prolazeći kroz mnoge izazove prilikom pripreme ove izložbe, zajednički osjećaj neizvjesnosti doveo nas je do dubljih razgovora o nesigurnosti, jedinstvu i saosjećanju u turbulentnim vremenima. Umjesto kustoskog teksta, u ovoj publikaciji objavljujemo razgovor iz Šejline monografije Mother is a Bitch (Majka je kučka), objavljene u septembru 2023. godine. U septembru 2024. godine otvaramo izložbu Šejle Kamerić u Podgorici.
Razgovor između Šejle Kamerić i kustoskinje Milice Bezmarević povodom izložbe umjetnice Firstborn u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore objavljen u monografiji Mother is a Bitch Šejle Kamerić.
ŠK Jedina stvar koja je sigurna jeste sama nesigurnost. Tu gdje smo rođene i u našem maternjem jeziku riječ nesigurnost se veoma često koristi umjesto riječi neizvjesnost. To izjednačavanje ukazuje na to da je jedino izvjesno da sigurnost ne postoji. U apsolutnoj neizvjesnosti, sigurnost se zahtijeva kroz kategorije kao što su rod, ali i mjesto rođenja, jezik, nacija, boja kože, klasa. No, suočene sa stvarnošću, ove kategorije garantuju isključivo dodatnu nesigurnost. Da li nas nesigurnost povezuje? Da li veze koje pravimo, a koje prevazilaze kategorije, garantuju sigurnost?
MB Dok pokušavam napisati odgovor na neko od tvojih pitanja, dešavaju se događaji, tu, oko nas, u prostorima koji nas okružuju, u prostoru u kojem smo rođene, koji toliko nadražuju taj osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti o kojem govoriš, da postaje nemoguće disati[1]. Da, čini mi se da nas nesigurnost povezuje, tačnije da nas to suočavanje sa nesigurnošću upućuje na veze sa drugima, osobama ili zajednicama, a koji se identifikuju sa sličnim iskustvima. S druge strane, ne vjerujem da je u tako građenim vezama uopšte moguće do kraja postići taj željeni osjećaj sigurnosti, upravo iz razloga njihovih konzistencija, u kojima očekujemo razumijevanje, zajedništvo, jedinstvo… Da li se sigurnost o kojoj govorimo zapravo definiše unutar nekakvih konvencija, socijalnih, individualnih, za koje opet ne vjerujem da mogu garantovati neku istinsku solidarnost.
Kada govorim o solidarnosti, instiktivno, razmišljam o ženskoj solidarnosti. Da li su te kategorije ,,sestrinstva’’ već uveliko prevaziđene?
U Crnoj Gori već decenijama postoji jedan tradicionalni mit o neprikosnovenoj vrijednosti muškog potomka u porodici, koji treba da naslijedi i produži porodičnu lozu. Taj retrogradni narativ jednog zaostalog dijela društva jednako živi i danas, pa Crna Gora trenutno prednjači u negativnoj statistici nasilno prekinutih trudnoća u kojima se očekuje žensko dijete. Na takav čin bespogovorno se odlučuju upravo žene, buduće majke, iz razloga njihovog shvatanja dužnosti prema porodici, zajednici, tradiciji itd. Ne mogu ni da zamislim taj stravičan osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti koji se razvija u bićima tih žena pod kojim očekuju saznanje o polu djeteta koje nose, od kojeg dalje zavisi njegov život.
Dok smo se pripremale za tvoju izložbu, u Muzeju Savremene Umjetnosti Crne Gore u Podgorici, razgovarale smo o tome dugo, i odjednom se otvorio jedan prostor u kom se povezalo sve, tvoji prethodni radovi, ogromne heklane mreže, Ružičnjak, aktovi iz ciklusa Mother is a bitch… Izložba Firstborn (Prvorođena) nastala je iz tog konteksta, iz tog jednog sižea koji se tiče ženskog pitanja ovdje, i svuda zapravo. Pada mi na pamet Lars von Trierov film Breaking the waves, ne mogu se sjetiti snažnije priče o ženskom žrtvovanju zarad nečijeg spasenja, ali kroz grijeh. Na koji način razmišljaš o tome, o žrtvovanju? Da li smo kao žene predodređene da se žrtvujemo, za porodicu, društvo, zajednicu, ili su to nametnuti okviri društvenih konvencija koje svaka od nas ponese kao dio rodnog naslijeđa?
ŠK Natjerane smo ali i naučene da se i klanjamo i poklanjamo. Nas poklanjaju. To je predodređenost sa kojom se nosimo i protiv koje se borimo. Rad We come with a Bow (2018) može biti odgovor na to pitanje. Na izložbi u Podgorici zamišljen je kao instalacija koja izlazi iz galerijskog prostora. Crvene trake mašni se spuštaju sa zida, pružaju po podu i prepliću bojeći cijeli prostor u crveno. Naposlijetku trake izlaze kroz prozore i vijore se u parku ispred galerije. To je golema instalcija koja se razvila od jedne male mašne na ženskim dječijim gaćicama. U takvoj postavci individualno je postavljeno u kontekstu društvenih konvencija i politika koje se nameću ženama. Krvarenje je predodređenost. Ali šta je i koliki je teret te predodređenosti ? Rod je identitet sa kojim dolazimo na ovaj svijet, on nije nužno ugodan ili lako prihvatljiv. Građenje identiteta je često prihvatanje nametnutog. Svjesno ili nesvjesno žene prihvataju nametnutu ulogu žrtve kao nešto predodređeno. Da bi se izborile sa tim prvo se moramo osvijestiti i zapravo izboriti same sa sobom i vlastitim majkama.
Uloga žene žrtve najčešće je naučeno i nasljeđeno “znanje” preneseno od njih. Rad napravljen za izložbu Firstborn (Prvorođena) a koji se zove Majka me zove Sine, ne Sunce (My mother calls me SON, not SUN) se bavi složenim odnosom majke i kćerke u tom kontekstu. Šta je to što se očekuje od kćerke? Koji je to ideal žrtve koji joj se nameće? Da li je to potpuna predaja i sve što se uz žrtvovanje vezuje… odricanje, darivanje, prinošenje, lišavanje, prolijevanje krvi, trpljenje, rađanje, izrabljivanje, podređivanje, ponižavanje, prostituiranje, razapinjanje, preobraćenje? Na poslijetku kćerka ce biti nazvana – Sine – iz milja. To je nagrada i dokaz nedostižne, uzvišene pozicije. Sin je sunce, on je centar, kćerka je kćerka, ona samo služi i nikad neće biti sin. Ona će rađati ali neće produžiti lozu, ona će se brinuti ali neće biti zaštitnica, žrtvovaće se ali neće biti heroj. Njena žrtva zapravo ne može biti nagrađena, nema ničeg uzvišenog u njenom žrtvovanju. To nije herojstvo koje se nagrađuje. U instalciji Majka me zove Sine, ne Sunce se te veze materijalizuju kroz tanke svilene niti kojima su baloni vezani za kamen na kojem je ugravirana riječ SUN. Baloni se u trajanju izložbe ispušu padajući na tlo, zlatne niti i dalje ih vezuju za kamen koji nepomično stoji.
Kada razgovaramo o žrtvama govorimo uvijek i o počiniocima. Pitanje odgovornosti i krivice je nezaobilazno, jer odbacivanjem pozicije žrtve ne briše se zločin, ne spira se krivica, ne amnestiraju se počinioci.
MB Tvoj rad Bosnian Girl je nesumnjivo ikonička slika rata u Bosni, cijelog jednog užasa koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije devedestih. Prvi put nakon toliko godina od genocida u Srebrenici, taj rad je otkupljen i sada je dio umjetničke kolekcije Muzeja savremene umjetnosti u Podgorici, i smatram da je to izuzetno važno. Jer kao što si rekla , kada govorimo o žrtvama, uvijek govorimo i o počiniocima. Suočavanje svakog od nas sa takvim stvarima može biti bolan i naporan proces, ali bez njega nema iscjeljenja, nema oporavka. Kolektivno, na nivou zajednice, jednako je važno to pitanje odgovornosti, prihvatanja krivice, razumijevanja i saosjećanja sa žrtvama. Bosnian Girl kao rad, sam za sebe, arteficijelno artikuliše čitave slojeve najdubljih utisaka, iskustava i trauma, jednog preteškog bremena ratnog stradanja koje nadilazi tvoje, sasvim lične memorije. Ovo pišem pod utiskom onoga što si mi ispričala, a to je nešto o čemu jako rijetko javno govoriš. Tokom rata bila si izložena seksualnom napadu od strane UN oficira, bila si bukvalno satjerana uz zid, uspijela si da se fizički odbraniš i pobjegneš. U drugoj situaciji morala si iskočiti iz auta u pokretu u kojem si bile oteta da bi bila silovana i vjerovatno ubijena. Razumijem tvoje ćutanje o tome tokom svih ovih godina do sad kao nešto sasvim intimno i krajnje lično. Ipak, pitam se, da li si, čak i kao žrtva, imala neku vrstu predrasude? Da li si mislila da je nedostatno govoriti o tome jer su neke druge žene na kraju stvarno bile i silovane i otete i ubijene?
ŠK Upravo je to ono radi čega nisam govorila o sebi i svom iskustvu. Ali zapravo ja nisam šutila, moja svjedočenja su moji radovi. Govorim o sebi ali ne samo o sebi. Jer nikad nisam željela da govorim samo o sebi. Nema ničeg posebnog kada govorimo o nasilju i predrasudama. Svi smo tu zajedno, osjećaji su isti, svi smo žrtve i svi možemo da budemo i počinioci. Mi stvaramo ovaj okrutni svijet. Prava pitanja su: Šta učimo iz nasilja? Mogu li ljudi da se promijene? I da budu manje okrutni? Možemo li uspjeti da ne ponavljamo iste greške? Kakvo društvo želimo da izgradimo? Naslov izložbe koju smo koncipirale je Firstborn/ Prvorođena. Govorila si o kontekstu rođenja u Crnoj Gori i o tome koliko smo duboko zatočeni u patrijahalnoj prošlosti. Naslov izložbe se odnosi na to, ali se takođe može sagledati i kao želja da se krene ispočetka – da se rodimo ponovo, da se rodimo kao prve ikad. Da se rodimo prve, rođene kao žene i krenemo u život bez traume i bola. Prvorođene, pametnije, plemenitije, bolje.
fotografija Hamza Kulenović
[1] Upravo u danima dok vodimo ovaj razgovor, u Srbiji, u centru Beograda, desilo se masovno ubistvo u u osnovnoj školi (03.maj 2023.). Takođe, u ovom trenutku, rat u Ukrajini traje već više od godinu dana, dok u regionu neprestano rastu političke tenzije, dešavaju se nemiri sa KFOROM na Kosovu, NATO avioni lete iznad Bosne itd. Sve više je, dakle, svakodnevnih događaja koji naglašavaju globalnu i regionalnu političku i društvenu napetost, koja onespokojava i uznemiruje.